Kad ljeti u Dalmaciji izbije požar, uzrok se najčešće traži u ljudskoj nepažnji i sve izraženijim klimatskim promjenama. No, važan dio odgovora krije se i u samom krajoliku. Obronci na kojima je nekad pasla stoka danas zarastaju u šikaru, dok napuštene poljoprivredne površine obrasta gusto raslinje. Time se mijenja i količina te raspored gorive vegetacije u krajoliku, što može utjecati na brzinu i smjer širenja požara.
Vođeni tom idejom, znanstvenici sa Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Bournemouthu, predvođeni dr. Marinom Cvitanovićem, istražili su kako promjene zemljišnog pokrova u Dalmaciji utječu na pojavnost požara. Kombinacijom prostorne analize i razgovora s vatrogascima i poljoprivrednicima pokušali su utvrditi zašto su požari u Dalmaciji sve češći i sve razorniji.
Područje stvoreno za požare
Istraživanje je obuhvatilo oko 7500 kvadratnih kilometara Dalmacije, s fokusom na dvije županije s najvećim brojem požara: Šibensko-kninsku i Splitsko-dalmatinsku. Riječ je o tipičnom mediteranskom prostoru – ljeta su vruća i suha, teren kamenit, a prirodna vegetacija prilagođena požarima.
Istraživači su problem promatrali kroz dva pristupa. Kartirali su i analizirali 445 požara zabilježenih tijekom protupožarnih sezona 2011. i 2013. godine te razgovarali s dvadesetak vatrogasaca i poljoprivrednika iz regije. Prostorni podaci pokazali su gdje požari izbijaju, a razgovori pomogli objasniti zašto.
Trava, šikara i napušteni pašnjaci
Rezultati istraživanja pokazali su da travnjaci i šikare čine velik dio opožarenih površina u Dalmaciji. Samo na travnjake otpada oko 40% zabilježenih požara, što ih čini jednim od najjačih prediktora pojave požara u statističkom modelu. I šikara gori vrlo intenzivno, no granicu između ta dva tipa vegetacije često je teško jasno povući jer se napušteni pašnjaci s vremenom pretvaraju u sve gušću šikaru. U konačnici, na oba tipa vegetacije požari su česta pojava, premda su uglavnom mnogo manji od onih koji zahvaćaju šumsku vegetaciju.
Kod (crnogoričnih) šuma obrazac je drukčiji. Ne gore tako često, ali kad požar izbije, zahvaćene površine znatno su veće. Tu je posebno važan alepski bor. Njegova se sadnja znatno proširila nakon 1945. godine u sklopu širih nastojanja da se ponovno pošume degradirana krška područja. Ova je vrsta bila pogodna jer se mogla primiti na siromašnom, kamenitom tlu, a smatralo se da može pomoći obnovi vegetacije i poboljšanju kvalitete tla. U priobalnoj Dalmaciji postala je dominantna vrsta u programima pošumljavanja, između ostalog i zato što se masovno sadila oko hotela i turističkih naselja kako bi se krajolik ozelenio.
Problem je u tome što je alepski bor iznimno dobro prilagođen požaru. Nakon požara lako se obnavlja, pa učestali požari mogu pogodovati njegovu širenju nauštrb druge vegetacije. Na području istraživanja njegovo je širenje pridonijelo stvaranju gustih borovih sastojina koje mogu podržati znatno veće požare nego travnjaci i šikare koje ih okružuju.
Nadmorska visina još je jedan dio slagalice. Požari su uglavnom koncentrirani između 200 i 500 metara nadmorske visine. Riječ je o razmjerno malom dijelu istraživanog područja na kojem ipak izbija znatno više od polovice svih zabilježenih požara. Iznad 1000 metara požari su rijetki, što je povezano i s manjom prisutnošću ljudi i s rjeđom, otvorenijom vegetacijom na većim visinama. Na obali su požari također česti, ali mnogi se otkriju i ugase prije nego što se uspiju znatnije proširiti.
Prazno selo = zarasla zemlja
I vatrogasci i poljoprivrednici s kojima su istraživači razgovarali slažu se da je napušteno zemljište jedan od ključnih faktora koji doprinose požarima. Podaci to potvrđuju. Ne gori najviše ni zemljište koje se aktivno obrađuje ni ono koje nikada nije bilo obrađivano, nego ono koje se nekoć koristilo, a danas se više ne održava.
Pad broja ljudi koji se bave poljoprivredom bio je dramatičan. Tijekom druge polovice 20. stoljeća udio poljoprivrednog stanovništva Dalmacije pao je s otprilike 70% na samo 3%. U nekim dijelovima regije napušteno je više od dvije trećine poljoprivrednog zemljišta. Iseljavanje iz ruralnih krajeva dodatno je pogoršao Domovinski rat, nakon kojega su dijelovi zaleđa još dugo ostali minirani ili na drugi način nedostupni.
Ovi procesi ostavili su traga u krajoliku. Područja koja su nekoć bila razmjerno otvorena zahvaljujući ispaši i obradi zemlje danas su obrasla gustom vegetacijom. Poljoprivrednici su se uglavnom složili s vatrogascima da je zapuštanje zemljišta problem, ali uz očekivanu ogradu – zapuštene parcele gotovo nikad nisu bile njihove. Većina sugovornika rekla je da i dalje održava vlastite zemljišne čestice. Problem vide u zaraslom susjednom obronku ili napuštenoj udaljenoj njivi, ondje gdje više nema nikoga tko bi je očistio.
Dva problema s požarima, a ne jedan
Nameće se pitanje na koje nema jednostavnog odgovora: pridonosi li problemu s požarima više sve naseljenija obala ili sve praznije zaleđe?
Na različite načine – i jedno i drugo.
Statistički model pokazao je da je veća vjerojatnost pojave požara u općinama koje bilježe rast broja stanovnika. Konkretni brojevi to potvrđuju. Oko petine svih zabilježenih požara bilo je koncentrirano u samo dva obalna grada, Šibeniku i Omišu, posebno na širem rubnom području gdje naselja zadiru u prirodnu vegetaciju. Više stanovnika, više posjetitelja i više gradnje neizbježno znači i više prilika da nešto plane. Sličan obrazac vidljiv je i u Splitu i njegovoj okolici.
Ipak, požari koji izbiju u napuštenom zaleđu mogu biti mnogo razorniji. Područja u kojima je došlo do najvećeg pada broja stanovnika i poljoprivredne aktivnosti istodobno su zabilježila i najveće opožarene površine. Desetljeća neodržavane vegetacije znače da, kada se požar jednom rasplamsa, jednostavno ima mnogo više gorivog materijala zbog kojeg se može širiti, a požar se teže uoči na vrijeme zbog rijetke naseljenosti.
Stoga nije riječ o izboru između dvaju objašnjenja, nego o njihovu međudjelovanju. Obala stvara više prilika za izbijanje požara, dok napuštena unutrašnjost pruža više goriva. Jedna strana problema dodatno pojačava drugu.
Različiti pogledi na isti požar
Intervjui su otkrili podjelu koju karte ne mogu pokazati. Spaljivanje biljnog materijala i dalje je uobičajeno kod dijela poljoprivrednika, koji su je uglavnom opisivali kao kontroliranu i niskorizičnu praksu. Govorili su o spaljivanju strništa, korova ili manjih količina biljnog otpada tijekom zime ili ranog proljeća, uz prethodnu provjeru vremenskih uvjeta i stalnu kontrolu vatre. Nekolicina je tvrdila da im vatra baš nikada nije izmakla nadzoru.
Vatrogasci su bili znatno manje uvjereni u bezazlenost ove prakse. Nekoliko njih pripisalo je značajan udio požara u kojima su intervenirali upravo poljoprivrednom spaljivanju, osobito u proljeće. Drugi su također tvrdili da je namjerno izazivanje požara raširenije nego što pokazuju službeni podaci. Jedan je zapovjednik postavio pitanje kako je moguće da se toliko požara pojavi na istom području gotovo istodobno ako su svi posljedica nepažnje.
Ipak, između dviju skupina postojala je zanimljiva podudarnost. Ni poljoprivrednici ni vatrogasci požar uglavnom nisu doživljavali kao ekološku prijetnju. Njihova je glavna briga bila ljudska: kuće, maslinici, vinogradi, stoka i sigurnost ljudi. Šumama i drugim ekosustavima pogođenima ponavljanim požarima pridavalo se znatno manje pozornosti. Za ljude koji žive s požarima neposredno pitanje tako je ‘što bi se moglo izgubiti u sljedećih nekoliko sati‘, a ne ‘što će se dogoditi ekosustavu tijekom sljedećih nekoliko desetljeća‘.
Krajolik koji se još uvijek mijenja
Problem požara u Dalmaciji u konačnici je povezan sa širom preobrazbom krajolika. Kako je poljoprivreda propadala, selo se praznilo, a ljudi odlazili prema gradovima i obali. Ispaša, obrada zemlje i redovito krčenje postupno su nestali, pa se vegetacija počela gomilati na nekadašnjim poljoprivrednim površinama. Na obali su, pak, rast stanovništva, turizam i izgradnja proširili dodirno područje između urbanih naselja i okolnog prirodnog krajolika, dovodeći sve više ljudi i infrastrukturu u neposredan kontakt s vegetacijom sklonom požarima.
Istraživači pritom oprezno naglašavaju da način korištenja zemljišta ne objašnjava sve. Njihov je model objasnio manje od polovice varijance u pojavi požara, a temperatura i količina padalina nisu bile uključene u analizu, premda je očito da imaju važnu ulogu. To postaje još važnije kako se Sredozemlje zagrijava, a sušna razdoblja postaju izraženija.
Ipak, istraživanje ukazuje na nešto što se lako previdi kada se šumski požari svode na priču o vrućini, suši i ljudskom nemaru. Na rizik od požara utječe i to što se događa kad krajolik izgubi ljude koji su ga nekoć održavali. Upravljanje tim rizikom stoga ne podrazumijeva samo pripremu za toplije i suše uvjete, nego i pronalaženje načina da se napušteno zemljište ponovno počne održavati te da se nova izgradnja ograniči na područjima u kojima postoji velik rizik od požara. Jer zapušten krajolik nije problem koji nestaje sam od sebe. Godine zanemarivanja gomilaju se poput duga, a taj dug kad-tad dolazi na naplatu.
Leave a Reply